U maju 2003 godine sam počeo raditi u Merkur osiguranju i prvi puta se susreo sa prodajom osiguranja. Tada su to bila isključivo životna osiguranja sa pokrićem rizika smrti i štednjom kao izvedenom varijantom.

Pitao sam se ko kupuje ova životna osiguranja? Tada je odgovor bio jednostavan. To su bili zaposleni ljudi u svojim 40-tim ili 50-tim godinama koji su imali porodice. Tako je pokazivala statistika prodatih polica.

Potom sam se pitao zašto ti ljudi kupuju životna osiguranja? Opet je odgovor bio jednostavan. Ljudi su kupovali životna osiguranja da bi uštedjeli novac za svoju penziju i da zaštite svoju porodicu od finansijske krize u slučaju svoje smrti. I mi smo to prodavali masovno, jer je očekivani pripis dobiti na uplaćene premije bio prezentiran kao očekivano visok, zbog tadašnjih visokih kamata na oročene depozite.

Sve je i bilo tako do 2008 i 2009 kada je, zbog pohlepe američkih bankara i kreiranja nepostojećih finansijskih derivata ulaganja, bankarski finansijski svijet doživio neviđeni krah. Iako ga nisu kreirale osiguravajuća društva, zbog enormnog pada kamata, prodaja životnog osiguranja kao štednje je postala upitna.

12 godina nakon toga ljudi su i dalje  više vjerovali bankama koje su ih prevarile nego osiguranjima, iako je prodaja osiguranja i dalje rasla, ali znatno sporije nego do te krize. A onda je došla Corona i zatvaranje ljudi u kuće i ponovo je finansijsko tržište bilo uzdrmano. Pad dionica i svjetska finansijska kriza, ovaj puta uzrokovana inflacijom i masovnim otpuštanjem radnika, srećom ovaj puta nije dugo trajala.  Posebno su osiguravajuća društva pokazala izvanrednu rezistentnost na ovu krizu. A brojne smrti, uzrokovane Corona virusom, pokazale su da je ljudski život sve manje zaštićen unatoč napretku medicine.

Filozofija prodaje životnih osiguranja se pomakla ka toj j zaštiti biometrijskih rizika i finansijskoj sigurnosti onih koji su ovisni o pomoći osiguranika. Zato danas policu životnog osiguranja imaju i oni od 25 godina i ne nužno samo oni koji su porodični. Pri tome štednja kroz osiguranje je danas usmjerena ka investicijskim fondovima, koji ulažu premije osiguranja u državne obveznice i blue chip dionice najboljih svjetskih kompanija. To je posljedica globalizacije i digitalizacije koja je otvorila prostor da ljudi znaju, vide, čuju i dotaknu više stvari za kratko vrijeme, za što su cijelom čovječanstvu prije trebala stoljeća.

Danas, ako pitate zašto ljudi kupuju životna osiguranja, odgovor izgleda otprilike ovako: „Život je izložen nevjerovatno brzim promjenama. Sve one sa sobom nose rizike kojih sada možda nismo ni svjesni. Ti rizici mogu dovesti do povreda, operacija, radne nesposobnosti, bolesti ili smrti iz razloga koji prije nisu ni postojali. Zaštita tih biometrijskih rizika je postala ne samo potreba nego i prava nužda.“

I ako vas neko od 25 godina pita da li je to stvarno tako, najbolji odgovor mu leži u uslovima pod kojim  može otići na privremeni rad ili boravak npr. u USA. Polica zdravstvenog osiguranja sklopljena na period boravka u USA košta značajno više nego povratna avionska karta. I niko te ne pita da li neko sa 25 godina ima iste rizike da će mu se nešto od ovih biometrijskih rizika desiti ili ne. I mi bi trebali početi razmišljati na taj način.